Sjetio sam se jednog dogadjaja koji ce mozda najbolje opisati te godine generacije
1966 - 1970 u 2. Gimnaziji, opisati to vrijeme, atmosferu, nase nastavnike i nas.
Bile su to revolucionarne godine.Desavala se revolucija u muzici, u oblacenju , u
ponasanju, u izgledima, pogledima....
Poceli smo nositi kosulje na cvjetice, uske hlace, poceli smo se zaljublivati, ljubiti,
kupovati gitare,svirati , pjevati,pustati kosu. Zeljeli smo biti drugaciji, svoji.
Ne sjecam se koji je to razred bio : treci ii cetvrti. I ja sam, kao i svi poceo
pustati kosu, u neka doba dobro je narasla, tako da se vec dobro vidjelo da sam "
cupavac". Nastavnici su nas opominjali da se sisamo, (narocito nastavnici fizickog
) zalili se direktorici, ali mi nismo marili( sta nam ko moze), bili smo sretni i
ponosni. A onda jednog dana, onako iznenada, pri ulasku u skolu, stala je na vrh
stepenica nasa direktorica Belkisa Rizvanbegovic i pocele vracati : momke koji su
imali dugu kosu i djevojke koje su bile previse namazane ili ispod onih plavih kecelja
skrivali zavrnute hlace.
"Osisaj se pa dodji.Ajde skini hlace, pa u razred. Ti se umij , pa se vrati. Ti na
sisanje. Ti kuci...."
Vec sam bio u gomili koja se penjala stepenicama i nisam mogao nazad. Ponadao sam
se da me nece primjetiti, da cu se nekako provuci. Nije mi uspjelo.Belkisa me zaustavila,
blago pogledala, i rekla: " E vala, ti se ne moras vratiti. Ajde u razred, DUGA KOSA
TI DOBRO STOJI "
Brano Santak
generacija 1966-1970
