Posto je ovo mjesto gdje se treba prisjetiti nekadasnje raje, ali i poneke anegdote,
posebno o profesorima, evo da se i ja sjetim jedne. Profesoru filozofije i psihologije
Sreti je ogromno dvoriste uvijek bilo pretjesno, pa bi unedogled vozio naprijed i
nazad pokusavajuci okrenuti svoju "skodu", a doslovce nikada ne bi propustio da povali
jednu nesretnu mladu brezu dok bi kretao u rikverc. Tih starih breza u dvoristu Druge
gimnazije odavno nema, kao sto nema ni onih predivnih hrastova, lipa, jablanova,
platana i drugih stoljetnih orijasa, koji su u parku iza Gimnazije pravili predivan
hlad, a koji su posjeceni u hladnim zimskim danima tokom agresije na BiH i Sarajevo
1992-1995. godine. Kao sto nema ni profesora Srete, jednog od onih iz garniture slavnih
profesora poput Mihaca iz Prve gimnazije, sjajnih pedagoga i ljudi, kojih se i danas
sa radoscu prisjete i spomenu ih njihovi nekadasnji ucenici.Naravno, prisjetit cu
se ovdje i profesorice srpskohrvatskog jezika i moje razrednice Razije Lagumdzije,
koja mi je sa velikim zadovoljstvom znala dati keca ili dvicu, tvrdeci uvijek da
ja mogu i vise i bolje, narocito pisati. Bio sam ubjedjen da to govori zbog moga
oca, pisca, a po onoj narodnoj da " iver ne moze pasti daleko od klade". Medjutim,
moja razrednica kao da je davno prije mene shvatila da cu ja jednoga dana zaista
postati novinar, pa evo, na kraju, i profesionalni pisac.
(Iz knjige 100 godina II. Gimnazije)
