BLOG IV-7 Gen. 1976-80

IV-7  (@ blogger.ba)

Druga Gimnazija

BLOG IV-2 Gen. 1988-92

III-5 Gen. 1982-85..!

IV-6 Gen. 1975-79..!

... ... ... ...

2. Gimnazija-FORUM

www.vilsonovo.net

Raja ili smrt Carsije..!

Ć ć Č č Đ đ Š š Ž ž

Za sve one koji žele pomoći

I podržati ovu stranicu:

Dragi naši profesori, draga moja generacijo, draga moja prva i druga smjeno,

Otvaram ovaj čas najveće razredne zajednice koju je ova škola ikad vidjela sa:

ZDRAVO I BRAVO!

Bravo, što ste bez obzira na životne okonosti, na daljinu, na možda ne baš

najbolje zdravlje, došli. A došli ste, ne smo iz raznih dijelova Grada i BiH, nego i iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Švedske, Španije, Holandije, Engleske, Emirata, Izraela, Amerike, Kanade i daleke Australije Došli zbog onog, da se izrazim jezikom matematike, koja kao što znaju moji iz IV5 nije nikada bila moja jača strana, zajedničkog imenitelja u koji su stali: naš Grad, naša gimnazija, ‘Parkuša’, ‘Šetalište’, ‘Hipi Klupa’ ‘Dom mladih’ ‘Sloga’, ‘Steleks’, ‘Bane’, ‘Indexi  i Pro Arte, 30 sekundi naše glumačke slave u “Valter brani Sarajevo”, 25. majski sletovi, maratoni poezije, Lorka; “Zeleno, volim te zeleno…”, Žak Prever: “Sjeti se Barbara…”, Filter 57- sedam I pedest ( profit Tobačne tovarne iz Ljubljane je naglo porastao kada smo se mi uključili) , mini suknje i maxi kaputi, duge kose bitlsice, brukserice,  naše prve velike ljubavi (sedam bračnih parova iz naše generacije su još uvijek skupa), jednom rječju naša zajednička, bezbrižna, često lakomislena, ali  prelijepa mladost.

Naš organizacioni odbor mi je dao zadatak da napišem mali ‘senti-menti’govor. Naravno, prvo što ti padne napamet u ovakvoj prilici je ono:  “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba “.., sa varijantama koje su se čule u našoj mladosti : najluđe je, najgrđe je i klasičnim biserom:”Od kolijevke pa do groba najljepši je raspust!” Ali ima i nastavak tog stiha koji kaže: “Blago onom koji umje đačko doba da razumje.”  E, pa mi ga možda nismo razumjeli tada, ali ga jako dobro razumijemo sada kada se naša dugo očekivana budućnost nama već dogodila - budućnost  koja je neke obradovala, neke iznenadila, neke razočarala, neke obogatila, neke uskratila. Cijeli jedan život je je stao u četrdeset godina koliko je prošlo od onog dana u junu 1971.god. kada smo posljednji put sklopili knjige, ustali iz svojih klupa,  kada je školsko zvono označilo ne samo kraj zadnjeg časa, ne samo kraj četvrte po redu školske godine, nego početak jednog novog života u koji smo zagazili širom otvorenih čciju  i širom otvorenog srca.

Draga moja generacijo, želim da danas ukinemo te godine i sve ružno i strašno sto se u njima desilo, da se vratimo razdraganom osamnaestogodišnjaku u nama, da zaboravimo da smo neki već penzioneri, mnogi već sa unucima, da u sebi pronađemo onu djevojku u mini suknji koju je direktorica na vratima škole vratila kući, jer je suknja bila prekratka, da pronađemo onog mladića u ‘Antoan’ košulji i Bruks cipelama kome niko na Hipi klupi nije bio ravan.

Ali isto tako želim da se u najluđoj noći kakva će biti večeras, kada će, sigurna sam,  pasti pokoja jedinica iz vladanja i pokoji ukor Nastavničkog vijeća, sa sjetom i toplimo sjetimo  onih naših profesora, drugova i drugarica koji više nisu s nama i dozovemo u sjećanje stih Izeta  Kike Sarajlića: “Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti!”

Na kraju želim da i dalje budete ovako odlični đaci kakvi ste danas  i da se pojavite na ovom istom zbornom mjestu za 10 godina na ‘zlatnom piru’ naše generacije, na petedestogodisnjici mature; da ovaj naš fantastični organizacioni odbor dobije još jednog ‘Oskara’ za organizaciju i da niko ne bude neopravdano, a što je najvažnije, da niko, ama baš niko,  ne bude opravdano odsutan!

VIVAT ACADEMIA, VIVAT PROFESORES , ŽIVJELA NAJBOLJA GENERACIJO  DRUGE GIMNAZIJE ‘OGNJEN PRICA’!

Mia Kordić